Afričke države smatraju da struktura Vijeća sigurnosti više ne odgovara stvarnosti 21. stoljeća, jer kontinent s 54 države i više od 1,5 milijardi stanovnika i dalje nema nijedno stalno mjesto u najvažnijem tijelu UN-a zaduženom za međunarodni mir i sigurnost.
Na zasjedanju Generalne skupštine UN-a u septembru ovaj je zahtjev ponovo došao u središte pažnje. Predsjednik Kenije, William Ruto, upozorio je da se načelo jednakosti država, na kojem počiva Generalna skupština, u praksi gubi kada se rasprava premjesti u Vijeće sigurnosti. Prema njegovim riječima, neravnoteža koja je možda odgovarala međunarodnim odnosima iz 1945. godine više ne odražava današnji svijet.
Sličnu je poruku uputio i predsjednik Gane John Dramani Mahama, ocijenivši isključenost Afrike iz stalnog članstva Vijeća sigurnosti neprihvatljivom u savremenom dobu. On je naglasio da reforma ne bi trebala predstavljati ustupak Africi, nego nužan korak za očuvanje legitimnosti i vjerodostojnosti Ujedinjenih nacija.
Odlazeći generalni sekretar UN-a Antonio Guterres je također upozorio na historijsku nepravdu. Kada su Ujedinjene nacije osnovane, veliki dio Afrike se još nalazio pod kolonijalnom vlašću. Danas su afričke države formalno suverene i čine značajan dio članstva svjetske organizacije ali nijedna od njih nema stalno mjesto u Vijeću sigurnosti. Takva struktura sve teže može uvjerljivo predstavljati međunarodnu zajednicu čije su se političke, demografske i ekonomske okolnosti znatno promijenile.
Naslijeđe 1945. godine i zahtjev za ravnopravnošću
Vijeće sigurnosti oblikovano je neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u okolnostima u kojima su pobjedničke sile nastojale uspostaviti sistem kolektivne sigurnosti pod vlastitim snažnim uticajem. Pet država je dobilo stalno članstvo i pravo veta: Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Uz njih, u Vijeću sjedi deset nestalnih članica koje se biraju na dvogodišnji mandat.
Pravo veta predstavlja ključnu prednost stalnih članica. Ono im omogućava da blokiraju suštinske odluke Vijeća sigurnosti, čak i kada za njih postoji podrška većine ostalih članica. Zbog toga se rasprava o reformi ne odnosi samo na broj mjesta, nego i na raspodjelu stvarne političke moći unutar međunarodnog sistema.
Afrika se već dugo zalaže za promjene. Zajednički afrički stav poznat kao Ezelvinijski konsenzus, usvojen 2005. godine, predviđa dva stalna mjesta u Vijeću sigurnosti za afričke države, uz pravo veta, kao i dodatna nestalna mjesta. Suština tog zahtjeva jeste da se kontinentu omogući ravnopravno učešće u odlučivanju o pitanjima koja neposredno utiču na njegovu budućnost.
To je posebno važno zato što se veliki broj međunarodnih rasprava o afričkim državama, od oružanih sukoba i mirovnih operacija do sankcija i humanitarnih kriza, vodi upravo u Vijeću sigurnosti. Afričke zemlje često snose posljedice odluka u čijem donošenju nemaju odgovarajuću ulogu. Međutim, put od političke podrške reformi do stvarne promjene sastava Vijeća mnogo je složeniji nego što to na prvi pogled izgleda.
Zašto diplomatska podrška nije dovoljna
Analitičari upozoravaju da historijska opravdanost afričkog zahtjeva sama po sebi ne garantuje njegov uspjeh. Faisal Roble, analitičar političkih prilika na Rogu Afrike, smatra da kontinent mora prevazići puko pozivanje na broj stanovnika i država te jasnije pokazati kakav doprinos može dati upravljanju globalnom sigurnošću.
Prema njegovom mišljenju, Afrika ima opravdan razlog da traži veći uticaj, ali istovremeno mora ozbiljnije pristupiti problemima koji opterećuju njene države. Brojni oružani sukobi, politička nestabilnost i ograničena sposobnost pojedinih regionalnih institucija da odgovore na krize predstavljaju argumente koje protivnici reforme mogu koristiti kako bi osporili zahtjev za većim ovlastima.
Takav pristup otvara važno pitanje: treba li pravo na ravnopravno predstavljanje zavisiti od sposobnosti kontinenta da riješi sve vlastite probleme? U međunarodnim odnosima slični kriteriji se ne primjenjuju uvijek jednako na sve države. Ipak, činjenica je da će afričke zemlje, žele li ostvariti svoj cilj, morati pokazati da mogu nastupati jedinstveno i preuzimati veću odgovornost za regionalnu stabilnost.
Roble posebno upozorava na proceduralnu prepreku. Za izmjenu Povelje UN-a potrebna je podrška dvije trećine članica Generalne skupštine, ali i ratifikacija izmjene od strane dvije trećine svih članica, uključujući svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti. Drugim riječima, nijedna reforma koja mijenja sastav ovog tijela ne može stupiti na snagu bez saglasnosti upravo onih država čije bi privilegije mogle biti dovedene u pitanje.
Tu se nalazi jedna od najvećih slabosti postojećeg sistema. Države koje imaju pravo veta praktično posjeduju i mogućnost da spriječe promjene koje bi umanjile njihovu relativnu moć. Čak i kada bi afričke države osigurale široku podršku u Generalnoj skupštini, konačni ishod bi zavisio od političke volje svih pet stalnih članica.
Kontinentalna sigurnost kao test političke zrelosti
Drugi problem odnosi se na sposobnost Afrike da zajednički odgovara na sigurnosne izazove. Jalale Getachew Birru, analitičar sigurnosti i mira povezan s organizacijom ACLED, smatra da će afričkim državama biti teže da se izbore za stalno članstvo s pravom veta ukoliko ne pokažu da mogu efikasnije rješavati vlastite sukobe.
Na kontinentu se istovremeno odvijaju krize različitih razmjera, uključujući sukobe u Sudanu i Demokratskoj Republici Kongo, nestabilnost u dijelovima Etiopije i Južnog Sudana te nasilje u zemljama Sahela. Njihove posljedice prelaze državne granice, podstiču raseljavanje stanovništva i stvaraju prostor za djelovanje oružanih grupa i vanjskih aktera.
Birru smatra da afričke države moraju razvijati vlastita rješenja umjesto da se u velikoj mjeri oslanjaju na podršku zapadnih sila. Jačanje institucija, regionalne saradnje i kapaciteta za sprečavanje sukoba moglo bi povećati njihovu političku težinu i pokazati da veća zastupljenost u UN-u može donijeti konkretne rezultate.
Slično razmišlja i Mesenbet Assefa iz Instituta HORN, koji naglašava potrebu za funkcionalnijim Afričkim vijećem za mir i sigurnost. Prema njegovom mišljenju, Afrička unija ne može selektivno reagovati na krize, posebno kada su u njih uključeni aktuelni državni lideri. Potrebanje dosljedniji pristup, stabilno finansiranje mirovnih mehanizama i odlučnije suzbijanje ilegalne trgovine oružjem i mineralima koji u pojedinim područjima doprinose produžavanju sukoba.
Ipak, svođenje zahtjeva Afrike za ravnopravnim predstavljanjem isključivo na njenu sposobnost rješavanja unutrašnjih kriza bilo bi pojednostavljivanje problema. Sukobi na kontinentu imaju različite uzroke, među kojima su kolonijalno naslijeđe, slabe državne institucije, borba za prirodne resurse, regionalna rivalstva i uplitanje vanjskih sila. Od afričkih država opravdano je očekivati veću odgovornost, ali jednako je važno priznati da njihovi problemi ne nastaju u političkom vakuumu.
Ko će predstavljati Afriku?
Čak i kada bi se postigao dogovor o dva stalna mjesta, ostalo bi otvoreno pitanje koje bi države predstavljale kontinent. Afrička unija obuhvata zemlje različite veličine, političkog uticaja i ekonomskih kapaciteta pa bi izbor stalnih članica mogao izazvati ozbiljne nesuglasice.
Veće države bi se mogle pozivati na broj stanovnika, ekonomski značaj ili diplomatsku ulogu, dok bi druge insistirale na regionalnoj ravnoteži i principu ravnopravnosti. Ako afričke zemlje ne usaglase zajednički prijedlog, unutrašnja nadmetanja bi mogla oslabiti njihovu pregovaračku poziciju prije nego što razgovori o reformi uopće dođu do završne faze.
Zbog toga bi Afrička unija morala utvrditi jasne kriterije za izbor predstavnika i dogovoriti mehanizam koji bi osigurao da buduće stalne članice djeluju u interesu kontinenta, a ne isključivo vlastitih nacionalnih prioriteta.
Reforma kao pitanje budućnosti Ujedinjenih nacija
Zahtjev Afrike za dva stalna mjesta u Vijeću sigurnosti mnogo je više od pitanja protokola ili simboličnog priznanja. On otvara raspravu o tome može li međunarodni poredak ostati stabilan ako se njegova najmoćnija institucija i dalje oslanja na raspodjelu moći nastalu prije više od osam decenija.
Bez obzira na političke prepreke, sve je teže zanemariti činjenicu da kontinent sa 54 države nema stalnog predstavnika u tijelu koje donosi ključne odluke o međunarodnoj sigurnosti. Istovremeno, sama promjena broja mjesta neće automatski učiniti Ujedinjene nacije pravednijim niti će riješiti probleme koji opterećuju afričke države.
Uspjeh će zavisiti od dvije povezane stvari: spremnosti velikih sila da prihvate promjene u raspodjeli globalne moći i sposobnosti afričkih država da usaglase zajedničku strategiju, ojačaju vlastite institucije i preuzmu veći dio odgovornosti za sigurnost na kontinentu.
Afrika ne traži samo mjesto za stolom, nego i pravo da učestvuje u oblikovanju pravila međunarodnog sistema. Međutim, da bi se taj zahtjev pretvorio u stvarnost, bit će potrebno prevazići i otpor postojećih centara moći i unutrašnje podjele. Upravo će odnos između tih prepreka odrediti da li će reforma Vijeća sigurnosti ostati dugogodišnje diplomatsko obećanje ili postati stvarna promjena u načinu na koji se upravlja globalnim poslovima.
Your Comment